Nošnja je oduvijek bila važan segment u životu Crnogoraca. Od kojeg materijala je nošnja sačinjena i kakvog je kroja govorilo je puno o jednoj osobi. Kroijeni našeg kulturnog nasleđa sežu u daleku prošlost. Crna Gora je vjekovima bila meta raznih osvajača i u njoj su se stapali svi ti različiti uticaji koji su bili manje ili više prihvaćeni od strane naroda u Crnoj Gori, i koji su isto tako bili adaptirani crnogorskin shvatanjima i načinu življenja. Kao rezultat toga proizašle su razne umjetničke tekovine i karakteristična obilježja za naš narod i kulturu. Pored tih kulturno istorijskih činilaca geografski uslovi su imali izuzetno jak uticaj na odabir tekstila od kojeg će se nošnja spravljati. Crna Gora je zemlja izvanredne prirode ali isto tako i veoma različite prirode, od pristupačnog primorja do izuzteno izolovanog sjevera. Pojedina sela i danas su u Crnoj Gori jako nepristupačna i kontakt sa „civilizacijom“ je jako rijedak, a u prošlosti Crne Gore to je bilo jako izraženo. Zbog tih razloga ljudi su u domaćoj radinosti morali da kroje svoju odjeću i to od onog materijala koji im je bio dostupan. Najčešći materijal koji se kristio bile su: vuna, kostrijet, konoplja, lan i žuka, i u manjim količinama proizvodila se i upotrebljavala svila.
Najvažniji materijal u Crnoj Gori definitivno je bila vuna. Ovce se šišaju jednom ili dva puta godišnje, i šišaju se od glave prema repu i to zbog toga što je potrebno da runo ostane u jednom komadu. Šišanje ovaca bio je zadatak muškaraca, a spravjanje vune je bio ženski dio posla. Runo se obavezno mora oprati od prljavštine i to tako što se prvo umoči i ispere u mlakoj vodi, i to se obično radilo na potoku ili na rijeci. Vune dugih i mekanih vlakana su one najboljeg kvaliteta i one su korišćene ya izradu tankog i finijeg sukna, dok su od lošije vune spravljane torbe, ogrtači, vreće i sl. Runo se potom moralo češljati, sa posebnim češljevima koji imaju metalne zubce i koji se uvijek upotrebljavaju u paru. Pri tom češljanju runo omekšava i tako se priprema za predenje.
Kostrijet ili kozja dlaka – se takođe koristila u izradi odjeće. Ona se obrađuje na način koji je vrlo sličan obradi vune, s tim što se kostrijet ne pere niti se češlja češljevima, već se samo prostirala na nekoj ravnoj podlozi i tukla se nekim običnim prutem ilio granom koja je bila savijena u luk. S obzirom da je kostrijet kratak i oštar i kao takav jako otporan na vlagu, kostrijet se najčešće upotrebljavao za izradu hrubog tekstila: ogrtače, vreće, torbe ali se isto tako vrlo često miješala sa vunom radi spravljanja odjeće.
Lan i konoplja – su jednogodišnje zeljaste biljke i korišćene su za izradu jakog grubog platna za odjeću i ostale kućne potrebe. Lan i konoplja su najkarakterističniji na primorju, i u Riječkoj nahiji, a nešto manje u Nikšićkoj Župi, Drobnjacima, Vasojevićima i Pivi. Lan i konoplja se siju rano u proljeće, a sazrijevalju ljeti kad počinje žetva. Stabiljike se čupaju zajedno sa korijenom koji potom biva odsječen kao i cvjetovi i sjeme. Oni se potom vežu u bale, pa potom u snopove i ostavljaju se 10 dana da se suše. Potom se sjeme odvaja tako što su se snopovi tukli na kamenoj ploči maljugom, a sjeme se čuvalo za sledeću godinu. Potom treba odvojiti vlaknasti dio stabljike, i to se vršilo tako što se stabljika umakala u vodu, obično u plitkom dijelu rijeke ili potoka. Nakon toga snopovi su se vadili iz vode, razvezivali i ispirali, a potom se sve to sušlo na suncu. Zatim je potrebno izlomiti stabljike i osloboditi vlakno drevnastih djelova, što se postizalo tako što su se upotrebljavale brojne alatke, najčešće stupa ili trlica. Neprestalnim udaranjem strukovi su se lomili, a drvensati dio bi otpadao, tako da je korisno vlakno ostajalo u ruci. Tako dobijena vlakna su se češšljala i klasifikovala po kvalitetu po nahođenju domaćice. Ovako ocčišćene i probrane niti bile su spremne za predenje.
Žuka – je karakteristična za obalu Crne Gore i ona raste samo na mjestima koja su zaštićena od bure. Kod nas je najviše ima na prostoru Bara, Sutomora i Kotora. U grančicama ove biljke nalazi se vlakno koje je čvrsto i pogodno za izradu platna, kao i ribarskih mreža i konopa. Žuka se sječe tokom jula i vezuje u male snopove, a zatim se potapa u more i prekriva kamenjem gdje mora da odstoje oko mjesec dana. Omekšale stabljike se nakon toga trljaju po hrapavom kamenju ili se udaraju kamenom. Drvenasti dio grančice ostaje neizlomljen, a vlakno se pažljivo odvajalo od stabljike. Dobijeno vlakno, koje se obično nazivalo vuna, potom se raščešljavalo i slagalo u bale ili je pak odmah bilo upotrebljavano za predenje.
Svila – je u glavnom bila uvožena iako ima nekih zapisa da se svila proizvodila u Crnoj Gori i to u Podgorici, Baru, u Ulcinu tj. u onim mjestima gdje se ona upotreblajvala za spravljane odjeće. Ljudi su kupovali čaure svilene bube, a drvo murve je uglavnom sađeno u blizini kuće i koristilo se za uzgoj buba. Na proljeće se sjeme odvajalo i ta jajašća su se čuvala u krpama u škrinjama do narednog proljeća. Onda su se jajašca vadila i prostitala na drugoj krpi blizu ognjišta, dok se ne izlegu larve. Gusjenice su se hranile mladim lišćem murve sve dok se ne začaure. Odvajao se jednak broj čaura mužjaka i ženki radi dobijanja sjemena za uzgoj svilene bube sledeće godine. Iz njih se potom izleže leptir, koji bi ugino omah nakonšto položi sjeme. Ostale čaure su bile te koje su se prerađivale za konac. Potapaju se u sud sa topolom vodom i pažljivo se miješaju, a kad čaura omekša pažljivo se vadi svila. Dobijena vlakna su se namotavala u klupka i potom su bila ostavljana da se suše. Zavisno od toga za šta je svila bila namijenjena, vodilo se računa da li će se vaditi tanje ili deblje niti, kao i o tome da li će se svila presti jer svila koja je bila upotrebljavana za vezenje se nije prela.
Osnovni postupci spravljanja odjeće i drugih materijala bitnih za pokućstvo su: predenje, tkanje, pletenje, vezanje, bojenje i izrada čipke.
Predenje je potpuno isto za vunu, lan, konoplju, brnestrinu i za svilu. Predenje se vrši uz pomoć dva pomagala: uz pomoć preslice i uz pomoć vretena. Postoje različiti oblici preslice a u Crnoj Gori najčešći oblici su bili loptasti i kopljasti oblik. Prelja prede na taj način što drži preslicu za pojasom obično ispod lijvog pazuha, na kojoj se nalazi vlakno, pridržava preslicu laktom, dok joj se vreteno nalazi u desnoj ruci. Prstima lijeve ruke ona izvlači vlakno, razvlačeći ga do debljine koja joj je potrebna, i pri tom s vremena na vrijeme vlaži prste kako bi se vlakno boje uvrtalo.
Tkanje je jedna od najstarijih načina izrade niti međusobnim preplitanjem. Istraživački podaci nam ukazuju na činjenicu da su vještinu tkanja poznavali satrobalkanski i antički narodi, kao i Sloveni u vrijeme kada su naselili Balkansko poluostrvo. U Crnoj Gori tkali su se sukna, platna, vreće i bisage, stoljnaci, miljei, ćilimi, razne vrste prekrivača itd. Postoji veliki broj tehnika tkanja a u nas je najzastupljeniji onaj vodoravni.
Za bojanje se u prošlosti nisu koristili današnji preparati. Boja se prije dobijala o raznovrsnih biljaka, od njihovih plodova i korijena. U Crnoj Gori najviše se koristila , pa samim tim i bojala vuna. Crnu boju su crnogorke najčešće pravile iskuvavanjem kore i lista oraha ili jasena ili pak kuvanjem kore šipka, žuta se takođe dobijala od kore šipka, ili od divlje jabuke, tamnozelena kuvanjem mladog lišća duda ili miješanjem crne i žute, smeđa se dobijala od orahove kore ili od lišća crnog jasena, od kojeg se takođe spravljala i modra boja. U procesu bojanja, u zavisnosti od toga koju boju je domaćica željela da dobije, dodavala je pepeo, čađ itd.
Pletenje – Vuna je materijal koji se najčešće koristi pri pletenju. Predmeti izrađeni od vune jako su topli i oni su od posebno velikog značaja bili za sjever Crne Gore gdje su zime dosta oštre. Pletenjem su se pravili prsluci, džemperi, vunene čarape, šalovi, rukavice i dr. Obično se plete sa jednom iglom mada se nekad upotrebljava čaki do pet igala.
Vezanje je bio najljepši i najčešće upotrebljavani način ukrašavanja u staroj Crnoj Gori. On se radio na postojećoj podlozi različitim bodovima sa vunenim, svilenim i pamučnim koncem, a dosta često zbog uticaja islama i zlatnim i srebrnim nitima. Raznobojnim nitima ukrašavani su stolnjaci, prekrivači, jastuci i razni drugi predmeti iz pokućstva, kao i odjevni predmeti.
Pri izradi čipke koriste se pamučne i svilene niti i u Cnroj Gori čipka se najviše radila na primorju. Među najljepšim čipkama smatra se čipka rađena u Boki tzv bijelim vezom koja je još poznata pod nazivom dobrotska čipka. Najstariji primjerak dobrotske čipke koji je sačuvan, a koji se danas upotrebljavaju kao oltarnici datira iz XVI vijeka, dok ih je većina sačuvana iz XVIII vijeka.
Neki istraživači koji su se bavili crnogorskom nošnjom dijele je na građansku i tradicionalnu. Ta podjela se obično bazira na razlici u oblačenju žena pravoslavki i žena koje su živjele obično na obali – žena katoličke vjeroispovjesti. Tradicionalni kostim žena u ovim krajevima obično je bio sačinjen od: košulje, raše, suknje, pregače ili kecelje, pojasa, marame i čarapa, a kao altrenativni odevni predmeti koristili su se još iČ kamižola, koret, dolama, zubun, ćurdija, i kaftan. Što se tiče obuće najčešće su se nosili opanci, papuče, pašamage a ponekad i cipele.
Kada govorimo o građanskom kostimu moramo imati u vidu sve istorijske i modne događaje XVIII vijeka. Tada je osmišljena lepršava šira odjeća sa naborima, koja je prekrivala ramena, a imala je četvrasti dekolte koji je bio obrubljen volanima od čipke ili od nekog tankog platna. Rukavi su bili ravni i obično su imali ukrasne manžetne. Haljina sa volanima je nešto kasnije tek bila zamijenjena u haljinu sa naborima. Ti nabori su počinjali od sredine izreza oko vrata i slobodno su padali na leđima. Naprijed dobro stegnuti korset spajao se sa svake strane trouglastim umetkom na stomaku i bio je bogato dekorisan. Gornja odjeća se naprijed u neku ruku otvarala u predjelu suknje i bila je manje ili više dekorisana. Imala je ravni ukrasni okovratnik, takođe ravan rukav koji je sezao do lakta i završavao se nagodom, sa više volana iz kojih je provirivala čipkana manžetna.
Odjeća
Tradicionalna nošnja:
Od kakavog se materijala pravila košulja zavisilo je umnogome od socijalnog statusa. Košulje su se obično pravile od lana i od konoplje, svečane košulje su se izarađivale od svile i damasta, i obično su bile dekorisane čipkom ili zlatnim vezom. Košulje su se zakopčavale dugmadima, ambretama, koja su imala i ukrasnu i upotrebnu funkciju.
Raša je gornji odjevni predmet koji se osio preko bijele košulje. Raše su se pravile od vune različitog porijekla.
Suknja je bila odjevni predmet koji su imale žene koje su posjedovale rašu i koje su bile pripadnice bogatijeg sloja doseljenika. Pravile su se od indijane, svilenog kambelota i drugih materijala.
Pojas je dio tradicionalne nošnje. Šrvi pojasevi pravljeni su od vune. Kasnije su bili zamijenjeni jakičarem,. teškim kožmim pojasom koji je ukrašen crvenom bojom. Potom se pojas obično se krojio od pamuka i lana. Pojas se kopčao uz pomoć dugmeta ili šnale ili se, što je najčešće bio i slučaj, jednostavno vezivao oko struka i obično su bili širine od 6 do 8 cm. Ono što je jako karakteristično za Crnogorsku nošnju je ćemer. On je zamijenio jakičar. To je lakši ženski pojas koji je ukrašen srebrnim filigranima i ima dvije pređice ukrašene raznobojnim kamenjem (najčešće su to zeleni ili tamnocrveni kamen). Ćemer se jos mogao naći izrađen i u kovanom obliku.Ispod starinskog teškog pojasa postojao je još jedan pojas, poznat kao ženski trak. Ženski trak je suknena traka širine do 6cm i dugačka 5 pa i više metara kojim su žene obmotavale struk kako bi se zaštititle od pritiska teškog pojasa koji su nosile.
Pregača se smatrala neizostavnim dijelom tradicionalne crnogorske nošnje. Pregače su se nosile uz tradicionalni kostim i bile su obično namijenjene za svakodnevnu upotrebu. Takve pregače bile su rađene of tele i indijana. Bilo je pak i onih koje su se nosile za svečane prilike i takve pregače bile su ukrašavane svilom i zlatnim vezom.
Ječerma je jedna vrsta kratkog prsluka, dužine do pojasa koji se krojio sa zakopčavanjem i bez njega i obično se pravio od sukna i somota.
Kamižola jetakođe jedna vrsta prsluka koja se nosila preko košulje. Rađena je od svile i damasta. Ovaj prsluk su u posjedu imale samo žene is visokih društvenih slojeva.
Zubun je izrađivan od sukna, bombažine i somota. Zubuni su se radili u različitim dužinama. Pravili su se bez rukava i sa njima i na sebi su obično imali dugmad pomoću kojih su se zakopčavali.
Dolama je jedna vrsta gornje haljine koja se najčešće krojila od sukna i imala je svečanu ulogu. Dužina dolame obično je sezala do koljena mada je ponekad mogla ići i nešto ispod istih, i dolame su uvijek imale rukave. Ukrašavane su pozlaćenim dugmadima ili zaltnim gajtanima.
Bran je široka duga ženska haljina. Ona se nosila preko košulje, a sastojao se od gornjeg i donjeg dijela – od stana i od suknje. Stan je bio uzak i pripijen uz tijelo, a donji dio se sastojao od pet nabra. Dužina brana sezala je do stopala.
Gradjanska nošnja
Košulje su se pravile od skupljeg materijala i najčešće su bile ukrašavane čipkom. Obično su se pravile od lana, svile damasta, pamuka itd. i kao i tradicionalne bile su ukrašavane čipkom i vezom.
Građanskom suknjom se smtrao predmet koji se nosio od struka do stopala. To je odjevni predmet koji su žene nosile u svakodnevnici i za izradu suknji koristili su se obično veoma skupi materijali i to: sukno, kaliman, somot, damast i mnogi drugi. Najviše su se nosile suknje u crnoj boji mada je bilo i onih u crvenoj zelenoj, plavoj i bijeloj. Nekad su suknje bile napravljene od istog materijala kao i gornji dio odjeće, te su takvi odjevni predmeti činili komplet.
Karpeta je bila vrsta ženskog odjevnog predmeta koji je predstavljao i suknju i haljinu bez rukava. U zavisnosti od toga kakva je namjena karpete bila ona se izrađivala od svile, od vune, od kalimana i mnogih drugih materijala a mogla se naći u raznim bojama.
Građanski pojas je najčešće bio rađen od svile i lana. Ovi pojasevi su najčešće bili ukrašavani lijepo rađenim vezom.
Pregača je takođe bila sastavni dio građanske nošnje i najčešće se izrađivala od lana, tele, svile i muslina. Pregače su se nosile preko suknje ili haljine i vezivale su se oko struka, a bile su nešto kraće od one odjeće preko koje su nošene.
Građanske kamižole možemo naći i kao veoma jednostavne ali i kao veoma raskošno urađene. Ukrašavale su se našivcima, dugmadfima, ili pak nekim srebrnim ili pozlaćenim nitima. Ono što je karakteristično za kamižolu je da se obično pravila bez rukava.
Prsluk je gornji odjevni ženski predmet i rađen je od različitih materijala, obično od brokata. Prsluk se radio tako da je uvijek nošen pripijen uz tijelo kao bi naglasio žensko poprsje. Uz prsluk su išli rukavi koji su se posebno našivali na njega a dužina prsluka išla je do struka.
Kaftan je jedna vrsta duge gornje haljine koja je pravljena bez postave.od materijala za njenu izradu najčešće su se upotrebljavale čoja i damast, i s obzirom da je jako rijetko izrađivan i da o njemu ima jako malo zapisa, može se reći da su taj odjevni predmet mogle imati samo žene iz višeg društvenog sloja.
Haljina je obično bila jednostavnog kroja sa dosta uzdignutim strukom. Žene su haljinu nosile tokom cijele godine, a haljine su se radile od raznovrsnih materijala i u različitim bojama. Veoma često haljine su dekorisane srebrnom čipkom, zlatnim vezom ili srebrnim gajtanima što ih je činilo veoma raskšnim.
Obuća
Tradicionalna obuća sastojala se od opanaka, papuča, cipela i pašamaga. Na noge su se prvo oblačile prvo čarape, ili dokoljenice.
Dokoljenice su komad sukna koje su se koristils da se čvrsto obuhavte listovi noge. Njihovo krojenje nije nimalo jednostavno. Dokoljenice na svojimkrajevima imaju prišivene kuke i petlje pomoću kojih se zatežu tako da budu potpuno glatke. Vezivanje dokoljenica traje dugo. Vrlo je bilo bitno da dokoljenica bude dobro stegnuta i zategnuta jer se rrada gazi mnogo sigurnije što je bilo od velike važnosti za Crnogorce koji su izuzetno mnogo pješačili i kretali se po jako strmom i krševitom terenu Crne Gore a i šire.
Čarape (bječve) su se u Crnoj Gori mogle naći u nekoliko oblika. Dužina im je bila do isopd koljena, do polovine lista ili pak nešto malo iznad gležnja. Donji dio čarapa pleo se od vune, dok se onaj gornji dio koji je bio vidljiv najčešće radio u boji – i to crvenoj i crnoj. Čarape su imale jedan mali prorez sa strane (unutrašnje), a ivice čarapa su opšivane crvenom ili modrom bojom.
Opanci su bili obuća koja se najviše nosila u Crnoj Gori. Oni se prave od goveđe kože. Krajevi opanaka su jako niski, i nemaju potpeica, dok im je prednji dio zašiljen, i vrh opanka je jako tvrd. Prednji dio opanka je upletem ’ oputom ’ tankim nitima ovčije kože, koja se pružala poprečno, sa jednog kraja opanka do drugog. Po dužini opanka i duž njegove sredine plela su se tri četiri reda koja se završavaju u petljama, a kroz njih se opanak pričvršćivao za nogu. Tako se ovim dijelom pokriva samo polovina stopala, zbog čega se opanak mora čvrsto privezati za nogu. Zbog toga se pravi mali kaiš takođe od opute kojim se obuhvata stopalo i kojim se povezuje prednji dio sa bočnim stranama opanka. Da bi opanak bio mekši i udobniji u njega su Crnogrci stavljali uložak, koji je bio izuzetno značaj pogotovo kad je opanak većiznošen ili kad je koža opanka već istanjena. Oputu, materijal koji se koristi pri izradi opanka Crnogorci su sami spravljali. Ovčija koža se sušila i nakon toga razapinjala. Potom se vuna sa kože brijala, a koža se rezala u tanke kaiševe, koji se omekšavaju, potom upredaju, povezuju i namotavaju na klupka. Za pravljenje opanaka može se iskoristiti i goveđa koža. Ova koža se kvasila, od čega se borala, pa se potom stavljala na kalup nakon čega bi se od nje mogao praviti opanak. Od toga za koje godišnje doba pravi opanak zavisi koju će kožu koristiti za izradu opanaka. Za pravljenje opanaka za ljeto Crnogorac koristi soljenu kožu, a za sva ostala godišnja dobu upotrijebiće nesoljenu kožu.
Pašamage su samo još jedna vrsta lakih cipela ili bolje rečeno papuča u tradicionalnoj crnogorskoj nošnji.
Papuče ili nanule su obuća orijentalnog porijekla koj eimaju drveni đon, a odozgo imaju kožnu petlju u koju ulazi stopalo.
Građanska obuća
Čarape su se pravile od raznih materijala, zzavisno od toga za koju prigodu su pravljenje. Ako su izrađivane za svakodnevnu upotrebu onda su se pravile od vune i pamuka, dok ako su bile za neku svečanu priliku onda su pravljene od bombaža, svile, spinade i dr. Najčešće su se mogle naći u bijeloj, crnoj, zelenoj, i ljubičastoj boji.
Cipele (crevlje) su vssrta obuće koja se smatrala građanskom mada nije bila rijetkost da su se nalazile i u tradicioalnoj nošnji.
Papuče (mule) su jedna vrsta lake obuće kod kojih je peta bila otkrivena, i zbog toga su se ove papuče smatrale kućnom obućom. Ove papuče na kojima se takođe osjećao duh orijenta pravljene su od kože, krzna i brokata, i ove papuče su imale samo žene iz viših slojeva društva.
Odjeća kod žena i djevojaka se ni učemu ne razlikuje, a to da li je neka osoba ženskog pola djevojka ili žena moglo se zaključiti po onome što nose na glavi, kao i po načinu na koji nose kosu. Ranije su djevojke nosile rubu koju su veziale ispod brade. Ponekad su djevojke zamotavale čitavi vrat pa čak i usta. Nešto pak kasnije u XVIII vijeku u Crnoj Gori i žene su počele da nose kapu koja je bila slična muškoj kapi s tm što umjesto polukruga i knježevog graba ona ima krug od nekoliko redova zlatnog veza, a u sredini kruga nalazi se zvijezda. Preko kape je često nošena marama. Marama se nosila jer je u prošlosti u Crnoj Gori djevojka morala da sakrije svoju kosu koja je obično bila upletene u vijenac. Kada se uda djevojka skida kapicu i počinje drugačije da češlja kosu nego što je to bio slučaj dok je bila djevojka. I ono što je karaktersitično Cnrogorke su tokom noći zamotavale glavu kratkom maramom da bi sačuvale kosu.
Ukrasni detalji
Ukrasnim detaljima smatrali su se rukavi, okovratnik, i narukavlje. Rukavi su pravljeni od svile, i od finog somota. Prekrivali su ruke, i bili su jako ukrašeni. Okovratnik je pravljen od svile i somota. Nosio su u svečanim prilikama zbog činjenice da je uvijek pravljen od skupocjenih materijala. Obično se nosio uz haljine i košulje. Narukavlje su dekorativni detalj koji se stavljao oko rukava a pravio se od kambrade i najčešće od čipke. Ukrasi oko ruku ili narukavlje mogli su se naći u različitim veličinama zavisno od toga da li su stavljani kao ukras na rukave košulja ili na neki drugi odjevni predmet.
Nakit
Što se tiče nakita žene su imale dugmad, pojas, kopču, ukošnjak, iglu, minđuše, medaljon, prsten, vjenčani prsten, narukvicu, broš i brojanicu. Kako se Crna Gora razvijala nakit nije kupovan samo kod lokalnih juvelira, već se za njega išlo i u druge krajeve. Nakit se oduvijek izrađivao kupovao i poklanjao bliskim ljudima, te je to bio slučaj i u staroj Crnoj Gori. Ta karakteristika se zadržala i do dan danas na našim prostorima pa se porodični nakit čuva kao najveća dragocjenost.
Muška nošnja
Ako se ide po redosledu oblačenja na prvom mjestu bi se našle dokoljenice. Dokoljenice su jenda vrsta čarapa koje snažno stežu listove. Za izradu ovih čarapa potrebno je veliko umijeće, i ono što treba istačći je i to da je bez obzira na iskustvo i godine za oblačenje dokoljenica potrebno dosta vremena. Dokoljenice je potrebno dobro stegnuti da bi se čovjek lakše i sigurnije kretao, što je pogotovo bilo važno za Crnogorce koji su se kretali po krševitoj Crnoj Gori. Osim dokoljenica postojale su tzv. Bječve koje su imale prorez sa strane a ivice su im opšivane crvenim ili modrim suknom. Pantalone su se oblačile odmah nakon dokoljenica i one treba da zahvate jedan dio dokoljenica. Veoma često pantalone i dokoljenice su se vizivale gajtanom kako se ne bi razdvajali i za to su bile izrađivane posebne kukice na dokoljenicama. Pantalone kod običnih Crnogoraca bile su bijele i pravile su se od sukna ili od čoje. Pantalone su pri struku bile široke, dok su ispod koljena bile dosta sužavane. Crnogorci su imali pojas u kojem se nalazio vijenac korz koji je prolazio gajtan kako bi se pantalone u pasu vezale.
Muška košulja je imala okovratnik i prorez na grudima koji se zatvarao dugmadima. Košulja se uvlačila u pantalone i najčešće je bila bijela (rijetko kada ste mogli naći Crnogorca u šarenoj košulji). Košulja je bila obavezan dio crnogorske muške nošnje i uvijek se na svečanostima nosila vezana. Osim košulje mušku odjeću, tj. njen gornji dio činio je neizostavni gunj. Gunj je imao kratke rese koje su na grudima razmaknute. Crnogorci su nosili ovaj kratki kaput čiji su se krajevi ukrštali jedan preko drugo i zakopčavao se bakarnim dugmićima. Gunj je zamjenjivan dolamom, kojoj su rukavi ispod miški i do šake su skoro otvoreni, tako da se mogu zabaciti nazad. Na taj način ruka ostaje samo u košulji. To je od velikog značaja i jako je karakteristično za Crnu Goru, jer su se tako odijela, tj. nošnje mogle praviti za sva godišnja doba. Kada je ljeto rukavi dolame se nisu koristili, bili su zabačeni iza leđa, ali kad je bila zima, Crnogorci su navlačili rukave dolame. Dolamu u Crnoj Gori možete obično naći u zelenoj boji, i pravi se od grubog platna ili čoje. Krajevi dolame (i rukavi i uglovi i rese) su ukrašeni tamnocrvenom bojom. Ispod gunja se nosio džemadan, koji se spravljan od crvenog sukna i obično je bio izvezen sa strana nekim pamučnim ili svilenim gajtanima crne ili zlatne boje. To je prsluk sa resama koje su prelayile jedne preko drugih, a kopčao se uz pomoć četiri dugmeta (napravljena od metala) i sa crnim čvorovima napravljenim od svilenog kanapa. Džemadan se nosio preko prsa, i išao je sve do grla. Ivice džemadana na resama takođe se ukrašavaju čvorovima ili pak zlatovezom. Džemadan je ponekad bio zamjenjivan ječermom, koja nije imala ni rese ni preklapanja, a prorez na grudima joj je bio ravan. Sa obje strane ječerme isšla su dva reda dugmadi (crnih svilenih) koja služe samo za ukras. Ispod dugmadi nalaze se nekoliko kukica i čvorova koji se koriste za zakopčavanje ječerme do polovine odozdo. Ove kukice i čvorovi su se obično i jedini koristili za kopčanje ječerme, jer su Crnogorcima prsi ostajale otkrivene. Preko gunja išao je jelek. Jelek se pravio od crnog grubog materijala i bio je zkrašavan gajtanom ili zlatovezom. To je gornji odjevni predmet, nalik kaputu bez rukava. Naprijed je veoma otvoren, i ono što je za njega karakteristčno je da se nikad nije zakopčavao.
Jelek je nekad bio zamjenjivan tokama, koje imaju isti oblik kao i jelek, ali s prednje strane imaju metalne, najčešće srebrne pločice. Toke se vezuju za razliku od jeleka i jako su pripijene uz tijelo, a kako su sačinjene od metala podsjećaju na oklop, kakvu su ulogu i imale nekada u Crnoj Gori.
Nakon sve odjeće tu si u opanci – crnogorska obuća. Oni se prave od goveđe kože. Krajevi opanaka su jako niski, i nemaju potpeica, dok im je prednji dio zašiljen, i vrh opanka je jako tvrd. Prednji dio opanka je upletem – oputom – tankim nitima ovčije kože, koja se pružala poprečno, sa jednog kraja opanka do drugog. Po dužini opanka i duž njegove sredine plela su se tri četiri reda koja se završavaju u petljama, a kroz njih se opanak pričvršćivao za nogu. Tako se ovim dijelom pokriva samo polovina stopala, zbog čega se opanak mora čvrsto privezati za nogu. Zbog toga se pravi mali kaiš takođe od opute kojim se obuhvata stopalo i kojim se povezuje prednji dio sa bočnim stranama opanka. Da bi opanak bio mekši i udobniji u njega su Crnogrci stavljali uložak, koji je bio izuzetno značaj pogotovo kad je opanak većiznošen ili kad je koža opanka već istanjena. Oputu, materijal koji se koristi pri izradi opanka Crnogorci su sami spravljali. Ovčija koža se sušila i nakon toga razapinjala. Potom se vuna sa kože brijala, a koža se rezala u tanke kaiševe, koji se omekšavaju, potom upredaju, povezuju i namotavaju na klupka. Za pravljenje opanaka može se iskoristiti i goveđa koža. Ova koža se kvasila, od čega se borala, pa se potom stavljala na kalup nakon čega bi se od nje mogao praviti opanak. Od toga za koje godišnje doba pravi opanak zavisi koju će kožu koristiti za izradu opanaka. Za pravljenje opanaka za ljeto Crnogorac koristi soljenu kožu, a za sva ostala godišnja dobu upotrijebiće nesoljenu kožu.
Kada se i obuče i obuje Crnogorac se potom opasuje. Jednostavan crnogorski pojas se tka od vune i ima uzdužne pruge – obično su to crne, žute i plave, i to obično na podlozi koja je crvene ili tamnozelen boje. Pojasevi u Crnogoraca su dužine 3 do 4 metra, a širina im je do 15cm. Ovakvim pojasom Crnogorci se omotaju, i potom pripasuju silav da bi preko njega mogao da opasuje pojas do kraja. Silav je nešto kao mekani kožni kofrečić od nekoliko slojeva koji imaju posebne prostore u koji su Crnogorci stavljali različite stvari. Tu su Crnogorci zapasivali jedan ili obično i dva pištolja ili revolvera, i veliki nož. Tu su takođe pri sebi imali arabiju – metalnu palicu kojom su ounili pištolj i čistili njegovu cijev. U posebnim pregradama kao što smo rekli koje se nalaze u silavu mogli su se naći maramica, novčanik, ili vrećica sa novcem.
Nakon što se Crnogorac opasao i za pas zadjenuo svoje oružije i novac njegova nošnja biva kompletirana sa kapom. Crnogorska kapa ima ravno dno i ravan obod a širine je 8cm. Napravljena je od crvenog ili tamno crvenog grubog materijala i dva puta je dublja od širine oboda, ali se krajevi kape zavrću i tako se dobija dvostruki obod. Na gornjoj površini kape, tj na krugu nalazi se zlatovez. Sa jedne strane izveezn je luk sa tri pruge, od kojih srednju čine tri reda od oboda do oboda, a sa obje strane kape nalaze se još po dva reda i još dva reda zajedno. To nam dakle daje cifru od ukupno 5 pruga. U tome luku je izvezeno HI što ustvari znači „Nikola Prvi“ (kralj Crne Gore). Obod je obložen tananom svilom i krajevi joj malo prelaze u pomenuti krug. Unutršnjost kape je postavljena i ona je uglavnom bijele boje, mada se i druge boje postave mogu naći na nekim crnogorskim kapama. Jedino što je sigurno je to da postava u unutrašnjosto kape nikada nije šarena. Crnogorska kapa ne stoji čvrsto na glavi. Kada je vjetra jak, a u pojedinim djelovima Crne Gore to je slučaj, Crnogorac preko kape stavlja maramu i vezuje je. Nije rijedak slučaj u prošlosti da kad je velika zime i nevrijeme, Crnogorac skine pojas i njega veže oko glave, što je umnogome ličilo na vezivanje turske čalme.