Prema predanju Sveti Vasilije Ostroski rodjen je u Hercegovini, u selu Mrkonjici, u Popovom Polju dvadeset osmog decembra 1610 godine i krsten pod imenom Stojan. Njegov citav zivot duboko povezan sa vjerom i saznanjem prvo mu je dodijelio sudbinu djaka u manastiru Zavala. Monasko ime Vasilije stekao je u trebinjskom manastiru da bi kao mlad neko vrijeme boravio i u Cetinjskom manastiru gdje je po legendi dosao u sukob sa tadasnjim crnogorskim mitropolitom Mardarijem. Mladi monah Vasilije pobunio se protiv pregovora sa papskim agentima oko prihvatanja Unije tj. katolicke vjere pa je, nepravedno oklevetan, morao da napusti Crnu Goru.
Inace, prvu skolu hriscanske vrline i poboznosti mladi Stojan izucio je u svom domu. Rodjen u veoma duhovnoj i poboznoj porodici od ranih dana posvetio se postu, molitvi i crkvi. Sa najdubljom vjerom i ljubavi prema bogu odlikovao se smirenim duhom, ozbiljnoscu i toplinom duse. I pored teskih vremena u kojima je njegova porodica, a i citavo drustvo, zivjelo mladi Stojan stekao je zvanje jednog od najsebicnijih mladih ljudi u svom kraju. Njegova prva iskusenja jos u ranim danima zivota bila su ona koja su mu priredili otpadnici od vjere. Da bi sacuvali dijete od takvih iskusenja i priblizili ga pisanoj rijeci i duhu roditelji su ga poveli u manastir Zavalu posvecen Vavedenju Presvete Bogorodice. Pod vodjstvom svoga strica Serafima mladi Stojan je u blizini knjiga i mudrih ljudi brzo upoznao duh Svetog pisma i osnovnih svjetskih nauka. U ovom dobu rodila se i njegova zelja da se zamonasi.
Boraveci u manastiru Tvrdos, u trebinjskom kraju njegova ljubav prema postu i molitvi krunisana je cinom zamonasenja prilikom kojeg je dobio ime pod kojim ce biti poznat – Vasilije. Ime je odabrao kako bi se u svom duhovnom zivotu koji se pruzao isped njega ugledao na zivot i podvige jerarha Vasilija Velikog. Kratko nakon zamonasenja Vasilije je stekao djakonski i svestenicki cin.
U manastiru Tvrdos stekao je zvanje arhimandrita cime su otpocela njegova brojna putovanja prema centrima pravoslavne vjere u svijetu – polazio je na puteve prema Svetoj Gori, a nesto kasnije i prema Rusiji gdje se zadrzavao po nekoliko mjeseci. Sa putovanja u pravoslavne zemlje uvijek se vracao sa bogatim i izuzetno vaznim darovima za siromasne hercegovacke crkve. Knjige, odezde i novac poklanjao je crkvama i osiromasenom narodu. U tom periodu radio je i na popravljanju opustjelih i oronulih hramova,a nerijetko je i popravljao i obnavljao mnoge narodne skole. Boravio je i na Svetoj Gori koja se smatra buktinjom pravoslavne vjere i najuzvisenijeg duhovnog zivota. Njegovo putovanje preko Niksica, manastira Morace, manastira Djurdjevi Stupovi, i Peci bilo je hodocasnicko tokom kojeg je crkvenim velikodostojnicima ali i obicnom narodu govorio o stradanju srpskog naroda u Hercegovini i nasilju turske i latinske propagande. Na Svetoj Gori boravio je godinu dana i stekao veliko znanje od brojnih duhovnjaka i pustinjaka. Najveci dio vremena proveo je u srpskom manastiru Hilandaru nakon cega se uputio nazad u Pec, gdje je hirotonisan za mitropolita 1638 godine. Iako je imao nepunih trideset godina zbog uzvisenosti duha i najsmjernijeg zivota koje jedno duhovno lice moze voditi udostojen je episkopskog cina.
Po povratku u hercegovacki kraj postao je jedan od najvecih duhovnih vodja za oslobodjenje juznoslovenskih naroda. Molitvom i sirenjem bozije rijeci putovao je po cijelom kraju i upravo iz tog perioda datira moc njegove rijeci koja je bila toliko snazna da se u narodu biljeze cudesna iscjeljenja i mladom Vasiliju pocinju pripisivati brojna cudotvorstva. U ovom periodu narod ga je vec drzao za sveca te je i poceo dolaziti k njemu trazeci od Vasilija i pomoci i utjehe u raznim nevoljama. Svojom duhovnom poukom, pamti se, pomogao je mnogim svojim zemljacima.
Doba u kome je Vasilije zivio nije bilo naklonjeno niti narodu niti crkvi koja bi ga objedinjavala u ovom kraju. Brojni ratovi koje su velike sile vodile cinile su da narod ovog kraja sluzi za potkusurivanje ili ostvarivanje svojih interesa na ovim prostorima. Pravoslavna crkva na celu sa velikodostojnicima kakav je bio i mitropolit Vasilije organizovala je narod i duhovno i svjetovno angazujuci se i na politickom planu i polazuci nade u uspjeh hriscanskog nasuprot turskom osvajanju. Tokom ratova izmedju Venecije i Osmanlija narod ovog kraja uspostavio je odnose sa prvima, sto je za Mlecane bila dobra prilika da pokusaju ostvariti i vjerski uticaj na ovaj dio Crne Gore i Hercegovine. Mitropolit Vasilije i tadasnji patrijarh Pajsije i pored velikog pritiska papskih emisara nastojali su da svim silama ocuvaju pravoslavni hriscanski duh na ovim prostorima. Tokom ovih nastojanja, a kasnije citavog svog zivota Vasilija su optuzivali, udarali na njegov ugled dovodeci u pitanje njegovu vjeru i casnost obavljanja sluzbe. Ono sto neporecivo stoji to je da je svojom i politickom vjestinom Vasilije uspio da ocuva i narod i vjeru pod vojnim i politickim pritiscima velikih sila. Odatle i predanje u narodu o njemu kao vatrenom zastitniku pravoslavlja i organizatoru narodnooslobodilacke borbe. Brojne oslobodilacke akcije u Hercegovini organizovao je upravo on te emotivna vezanost ljudi niksickog i istocnohercegovackog podrucja prema njemu ima jednu posebnu dimeniziju.
I tokom mladosti, kao i tokom teskih poznih dana u kojima je morao donositi bitne odluke Vasilije je vodio smjeran usamljenicki zivot cesto provodeci vrijeme osamljen u molitvi. Zbog nesuglasica sa manastirskim bratsvom i izlozenosti Trebinjskog manastira Vasilije odlucuje da izabere Ostorg za svoje stalno boraviste kada dobija na upravu i samu mitropoliju 1651 godine. O njegovom tacnom prelasku iz manastira Tvrdos u Ostrog svjedoce samo predanja i price. Po jednom od njih mitropolit Vasilije je jedno vrijeme proveo u malom selu Pope, potom neko vrijeme boravio u Milica pecini u Pjesivcima, a zatim presao u pecinu u Ostorskim Gredama gdje je ranije po predanju boravio jedan isposnik – starac Isaija, i gdje se nalazila mala bogomolja. Slava ovog pustinjaka vec je bila velika u narodu te su Turci odmah po njegovoj smrti pronasli i na lomaci spalili njegove kosti u nadi da ce satrijeti duh pravoslavnog zivlja. Upravo iz pecine mudraca Isaije Vasilije je upravljao mitropolijom gotovo cijelih petnaest godina. U tom periodu oko sebe je poceo okupljati i druge monahe. U zavjestanju iz 1666 godine mitropolit Vasilije pise da je obnovio, a ne osnovao manastir Ostrog svojim “trudom i imanjem”.
O djelatnosti mitropolita Vasilija tokom ostroskog sluzbovanja ne zna se mnogo na osnovu pisane gradje. Obnovio je Donju manastirsku crkvu u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice, kupio nekoliko imanja koja je prilozio crkvi i vrijedno je radio na sirenju vjere. Nesto kasnije podigao je i ukrasio crkvu Casnog i Zivotvornog Krsta u Ostroskoj stijeni i naredio da se zivopise. U njegovoj teznji da se Ostroska pecina pretvori u manastir koji ce biti izvoriste duhovnog zivota za narod, niko nije mogao stati na put. Tokom podizanja manastirskih cjelina Vasilije je nosio i kamenje i neprestano se molio i obavljao svoje crkvene duznosti. Svojim radom i stvaranjem dosao je u poziciju da njega i tu crkvenu imovinu stite kako najveci vjerski tako i svjetovni vladari toga vremena.
Sa Ostroskih stijena kao pravni duhovni pastir silazio je u zivopisne bjelopavlicke krajeve sireci utjehu i duhovni savjet. Nerijetko narod se obracao za pomoc i u samom manastiru gdje je Vasilije odsjedao. Sklanjajuci se ispred brojnih turskih zlocina nemocni su u Ostrogu vidjeli utociste te su neki proveli i duze vremena pod njegovom zastitom.
Brojna predskazanja svetog Vasilija vremenom su se pokazala tacnima. Jednom od velikasa knezu Raicu predvidio je da ce usled drskog i neduhovnog zivota ostati bez potomstva. Kada se to zaista desilo velikas je dosao na poklonjenje svecu koji ga je uputio da iskrenim pokajanjem, molitvom i duhovnoscu moze ponovo imati veliko potomstvo. Ova i mnoga druga Vasilijeva predskazanja su se pokazala tacnim.
Sveti Vasilije Ostroski umro je dvadeset devetog aprila 1671 godine u svojoj celiji iznad Ostroske isposnice. Prema legendi u momentu napustanja ovoga svijeta neobicna nadzemaljska svjetlost ispunila je celiju. Tijelo Svetog Vasilija monasi su sahranili u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Bozije.
Vasilijev grob ostao je mjesto poklonjenja koje su posjecivali ljudi ne samo iz hercegovackog kraja, vec i najudaljenijih zamislivih mjesta. U narodu i danas zive legende iz tog perioda o cudotvorstvu i isceliteljskoj moci tog mjesta.
Po predanju koje biljezi, sedam godina nakon smrti proigumanu Zupskog manastira u san je dosao upravo vladika Vasilije sa rijecima da ga iskopa iz zemlje. Proigumanu u drustvu nisu vjerovali pa tek kada ga je vladika Vasilije po treci put posjetio u snu i ostavio vatrene tragove po njegovom celu kaludjeri su uzeli motike i lopate te su nakon sedam dana provedenih u molitvi i isposnistvu posli na mjesto gdje je vladika Vasilije bio zakopan i njegovo ocuvano tijelo u civotu premjeste i namjeste u Gornjem manastiru gdje se i dan danas nalazi. Vuk Stefanovic Karadzic biljezi da se kraj njegovog civota sluzi liturgija na Badnji dan, na Krstov dan uoci Bogojavljenja, Veliki cetvrtak, kao i dvadeset devetog aprila na dan kada je umro.
Tokom nemirne istorije u ovim krajevima svetiteljeve kosti nisu imale mira, vec su u vise navrata skrivane pred zulumom raznih okupatora. Prvi put pred naletom Numan pase Cuprilica, ozloglasenog turskog vojskovodje. Te 1714 godine svetiteljeve mosti su zakopane ispod manastira kraj rijeke Zete gdje iako Zeta svake godine plavi kovceg ne biva unisten ni nakon godinu dana. Drugi put to je bilo u zimu 1852 godine pred najezdom Omer pase Latasa. Tada su Crnogorci mosti svetog Vasilija polozili u crkvu Rozdestva Presvete Bogorodice pokraj mostiju jednog drugog velikog crnogorskog sveca Svetog Petra Cetinjskog. U proljece naredne godine mosti su vracene u Ostrog. Treci i poslednji put mosti su premjestane tokom Veljeg rata 1876 godine te su mosti ponovo sklanjane na Cetinje. 1878 godine velikom svecanoscu obiljezeno je vracanje mostiju u Ostrog, a kovceg je tada nosio i crnogorski knjaz Nikola.
Tokom drugog svetskog rata zbog brojnig ratnih dejstava i bombardovanja Ostroga mosti su iz srkve Svetog Vavedenja prenesene u malu peicnu u stijeni iza manastirskih konaka. Na svu srecu nijedna od granata kojima je Ostrog gadjan nisu nacinile ni najmanju stetu manastiru.